bLog in

…Borac… Borac Garići…  Zašto baš to ime? Pitali su mnogi. Moglo je biti , evo recimo “Atletico Garići”, ili “Favoriti” Garići, samo “Garići”, ime nekog sponzora, “Barcelona” (idol naših dana) Garići, “Stop” Garići, Garići United, Garići City… Lako bi se našlo neko cool ime, kad ono, vidi kako su se nazvali… – borac. Što je ovima?! Skrenulo frende! Je l’ to pomladak veterana Avnoj-a? Komunjare z Marčeji? Banja Luka, Čačak, Zrenjanin, (spasio nas Bakar)…Samo slušam… Svaki nacionalno osviješten građanin naše domovine nas se odrekao uz nezaobilaznu poveznicu prema nekom od klubova iz neprijateljskih gradova! Ako ništa drugo, vidio u nama demone i aveti prošlosti! A odgovor na pitanje zašto, je jednostavan; ime je došlo iz čiste šale iliti vica! Kao ime za prijavu ekipe na lokalnom malonogometnom turniru! Tada ni najvećem vizionaru među nama  nije palo na pamet da bi se kroz koju godinu iz te ekipe mogla izroditi sportska udruga. S druge strane, kad se osnivala udruga, više nikome nije palo na pamet da bi uopće išao mijenjati ustaljeno ime! Istinski politolozi (nažalost rijetki u ovom dijelu Europe), pa i sociolozi imali bi o čemu pisati kada bi se uhvatili ove teme, zapravo ove riječi i imena – Borac. Govorim o  fenomenu u Hrvata kako prvo filtriraju “sumnjivu” materiju ideološki  pa zatim tek po svom elementarnom smislu; borac – onaj koji se bori (doslovno prepisano iz Hrv. encikl. rječnika).  Ne bih se niti zadržavao na imenu toliko da nije  baš eto značenje tog imena postalo ustvari lajtmotiv ove udruge od postanka pa do danas. Počnimo od nogometa; onaj koji se ne bori u ekipi, nema što raditi u toj ekipi i neka ide igrat kamo god hoće drugdje, pa ako želi i u Real, široka mu cesta! Citirat ću kolegu (he-he, kolega, zamisli?!) Igora  Pamića – “…ako im nije Karlovac dobar, neka odu igrat’ u Barcelonu…”. Mjesto u natjecateljskoj ekipi Borca Garići ima samo istinski borac! I točka, zapravo uskličnik. O našoj borbi s državnom administracijom prilikom osnutka udruge , obratite se predsjedniku u rubrici “Kontakt” na naslovnici naše web stranice. Uglavnom, u toj borbi su “malo jači igrači”. Jedva smo tu dobili. Sastanci udruge, mogli bi se slobodno nazvati borbama unutar udruge. Naplata članarine, tko bi rekao – to je borba nad borbama. O borbi protiv predrasuda je već sve rečeno. Dalo bi se tu još pričati i o borbama s planinama, biciklističkim usponima, sucima, ženama doma, predsjednikom udruge itd. Neću sad razotkrivati smisao života, bitak i sl., al’ ne može se pobjeći niti od činjenice da je i sam život stanovita borba pa tko kako zaključi.
E sad, sjetio se netko od bistrijih pitati, čemu vam sve te borbe? Čemu i ta udruga? Baš, evo i ja malo zastanem , stvarno čemu?! “Doktore od čega…, od čega da živim??? – žalio se penzioner kad mu je doktor dao još 6 mjeseci života”. Eto čemu, radi zafrkancije prijatelju! I druženja. Još je Aristotel, tamo 3,4 stoljeća prije Krista epohalno formulirao čovjeka kao “zoon politikon” ili kao društveno biće! Vjerojatno se dotični, u grobu, odrekao svoje ljudske rase kad je vidio da se u najnovija vremena čovjek druži najviše s kompjuterom. Tu i tamo malo s obitelji. Kad mora! Pa evo i Vi poštovani čitatelju, upravo piljite u piksele, a možda Vam je dijete željno pažnje, ili baka stara (koju više nitko ne shvaća ozbiljno!). Uuuh, sad sam bio malo preoštar,  (što bi mi bez “kompa” danas!), ali poanta je upravo u tome. Ovaj naš Borac je vraški dobra platforma za druženje i zafrkanciju. Ponekad impuls koji te izvuče iz fotelje, ponekad nesavladiv izgovor ženi za dezertirati od  neponovljivog Duška Ćurlića i “zvijezda” što plešu, pjevaju, kuhaju… Utočište od  dnevnika HRT-a (i Hloverke ili Mislava Bage (kad će više taj prestati s crnim statistikama?)). Drži te na okupu, među ljudima, ponekad samo golom formom, a imao si i pametnijeg posla, negdje! Iskustva minulih generacija su uostalom pokazala, da kad tad sve postaje važnije, sve postaje pametniji posao, nego izići među ljude. Čak i izležavanje na kauču!
Umalo zaboravih, tu je još i sport. Trka, pedaliranje, znoj, turniri, strast za nadmetanjem… Težnja za zdravim  životom. Samo za one mrzovoljno-sarkastične kritikante koji misle da je Borac utočište autsajderima, azil za neshvaćene antitalente, muzej propalih ambicija itd.itd., spomenut ću da smo već dvaput podizali pehar pobjednika na turnirima po riječkom prigradu. (Nitko nas ne hvali pa ćemo se sami). Nije sveti cilj pobjeđivat’, al’  čovjek se dobro osjeća kad satare protivnika, hehe. Nešto kao pogled s vrha planine (a vidiš, imamo i to).  A da ne spominjem još onaj osjećaj, usporen u vremenu kad navučeš, bijelo-zeleni dres s grbom na prsima i istrčiš u dvoranu 3.Maj pred svoje navijače (njih dvoje ili troje, al’ dosta). U očima ti se dvorana  vrti u u krug. Na suprotnoj strani, sa rukama na bokovima, ispod oka te namrgođeno gleda protivnik (iz ekipe nekog sindikata). Točno vidiš što mu se mota po glavi: – Koje su ovo budale?

Da, da prijatelju, za sve treba malo truda pa i za hobi. Paradoksalno, ali istinito. Borac Garići ti je nešto kao “kafić Uzdravlje”, nije ti sve po volji, ali uvijek se tu vratiš. Valjda nas neće na kraju dostići ona poznata  HR deviza: Zar smo se zato borili…