Sve dok jednog dana, buncajući ne odšaplastim preko brda u pitoresknu dolinu Rječine, točnije u Lopaču, trudit ću se pamtiti sve ono što mi je nametnuo suvremeni život u informacijskom dobu. Povod priči je zaboravljeni password na stranici ovlaštene mi brokerske kuće, dok sam išao provjeriti ako sam se slučajno obogatio s ono malo dionica što sam, ne tako davno, nadobudno investirao! Ili me Alzheimer vreba iz prikrajka ili se stvarno previše šifri uvuklo u život, da sve te brojke i slova više ne bi upamtio ni Lazo Goluža u istoimenom kvizu prije 20 i više godina! Nema više povratka na staro, ne možeš se više odlogirati od svega pa rekoh, idem bar odblogirat’ o tome!
I na Borac Garići se moraš logirati!
Jutrom kad se budim, (teško,uff), ukucam pin u mobitel, neka zrači. Srećom, ne moram na poslu kucati šifru protuprovalnog uređaja (zaštita od mrskih lopova, tzv. kokošara) poput moje darling pretty (al’ se čmarim, a?). Ali stiže ostalo; username, password na kompu, ista stvar na mail adresi, jednoj, drugoj! Tu je još i službeni (ma njega mogu i drugi). Pali se i službeni mobitel (ma nećeš me još i ti…- settings/pin/off!). Sljedećih osam sati preskačem, (ključevi, špickliješta, ampermetar, elektromotori i dr. nešifrirano još dan danas) , cvikam kartelu i vozim spokojan prema gužvama moje općine! Na benzinskoj pumpi se već moram misliti; pin za tekući nisam već dugo koristio pa mi se miješa s pinom koji je rekao otac, kad mi je uvalio neki dan karticu, da mu dignem malo keša. A i ženinu karticu sam dugo upotrebljavao, pa i taj pin zajebava! A za deviznu karticu imam dovoljno pokušaja jer mi se tu miješaju samo dva pina, stari i novi. Eureka, pogodio sam pin s tekućeg i mislim se, kako uopće mogu zaboraviti taj jednostavni broj. Doma prije ručka, upalim kompjuter pa ponekad stoji bezveze. Password je lagan. Za internet (kad ti vrag ne da mira) ukucavaj opet neki broj, pita vodafone modem, ne znam zašto to nisam isključio. Da vidimo ako je brale „online“, utipkaj šifru u „Skype-u“. Nema ga (vrijedno uči, valjda). Datumi dospijeća su već prošli na uplatnicama od Vipneta, uključi „NetBanking“. Idemo opet, username, pasword, plus onaj šalabahter od tan tablice. Mogao bih malo pogledati ispis poziva i otkud toliki računi, log in na „Moj Vip“. Opet us..passw… Je li stigao e-ticket (bookirao kartu, nedavno za posjet bratu), provjeravam na „Air France-u“. „Please submit your FlyingBlue No. and pin “. Obavljeno. Je li tko što šalje tijekom dana, upisuj u yahoo, gmail (u inboxu, samo dormeo akcija). „Fejs“, korisničko ime…, što ljudi rade, malo što bitnoga, hepi brsdej nekome, like,unlike. E onda je došao onaj username od brokera! To je taj bit ili byte previše, koji je prelio moju RAM memoriju. Mozak blogirao, pardon (eto vidiš!), blokirao! Program not responding. Lud , zbunjen ili normalan? Procijenite sami.
Ako si zaboravio pin, makni se sa bankomata!
Još otkad su mi „sofisticiraniji“ lopovi (vjerovali ili ne, ovaj put ne mislim na vladu RH), očistili jednu od kartica nakon upotrebe na bankomatu, ne vjerujem više sustavima i tehnologijama, „ ni da su pita“! Nešto otprilike kao „cigo“, koji ne vjeruje više nikome, otkad je sam sebe ulovio u laži! Pred bankomatom se okrećem, zagledavam, virim u rupice, i svaki djedica što prođe, mi je potencijalna lopina! Maaarš stari…, režim kao rotvajler u sebi, dok ga gledam ukočene glave, iskosa prema dolje, dok prolazi, brižan. I pamtim. Šifre, naravno! A kako drugačije. Ma mogu to ja… Itekako. Sve što ti treba danas, je šifra!
Neki dan mi se učinilo kod zubara da me pitala medicinska sestra: „vaše ime i prezime?“ , mislio sam da je greška! „Mislite na juzernejm i pasvord?“, govorim. Zbog istih tih zubara, i mojih čestih druženja s njima, jedno vrijeme u životu sam mislio da se zovem „Sljedeći“! Sad me zafrkavaju i hoće moje ime. Tko te još pita za ime, stari? Gdje treba upisati pin reci!!!
Evo ga: 8511, ne! To je m-parking. Čekaj 51216, pošta, D404, to je nešto! BMW, ne! ADSL, robi12345, Nod32, 11888, JMBG, 0101, 1101, ****, ????
About blank
…
…
Ča to šumi? Rečina?!
Ako vam se ovo događa često, otvorite prozor, prije nego bacite laptop!
#1 by el presidente on May 27, 2011 - 11:43 am
ahahaha, znam kako ti je. O da, jako dobro znam 🙂
#2 by Danijela on May 27, 2011 - 1:53 pm
Da, da, to je nama naša borba dala..Znači, ima nas još koji se pitamo vreba li nas negdje iz prikrajka Alzheimer. Preporučam svima onima koji ponekad zaborave jedan od svojih mnogobrojnih pinova (a ima nas..), da pročitaju tvoj blog, možda će se uz osmijeh od uha do uha prije prisjetiti “spasonosne” šifre.
#3 by Igor on May 30, 2011 - 2:34 pm
Samo mala napomena ili pojašnjenje; ja uvijek vrijedno radim, bio online ili ne! Da ne bi sluçajno netko nešto krivo shvatio, he he.