Sex,blogs&rock’n’roll


Vani je mrak, večer je. Zabavne pjesme na radiju tek lagano nadglasuju razgovore na čakavštini, napola ispunjenog buffeta boćarskog kluba. Četvoro nas sjedi u kutu, za stolom, na kojem je uredno posložen špil „triestinki“, pepeljara, dvije boce „Starogpramena“, jedna „Karlovačke“ i šalica čaja! Zelenog. Ne pamtim ni temu, a kamoli detalje, ne tako žustre rasprave. Pripaljivao sam cigaretu kada mi je škripa vratiju refleksno odvela pogled prema ulazu. Priznajem da sam zastao kad sam vidio tko ulazi.

Anybody seen my baby?

E, to je upravo ono što muška gospoda, ujedinjena s muškim svinjama, zove – rasna koka! Takva, u kombinaciji s minimalističkim stylingom odijevanja, upija zrake svjetlosti i reflektira ih točno u oči okolnih mužjaka! Mužjaci potom luče tkoznakakve hormone i obično sve završi na hipnozi. S otvorenim ustima! Efekt kože, poluobučene ženske jedinke te dotuče, jer novi val izlučenih hormona vraća te u eru homosapiensa (kod nekih i homoerektusa, ovisno od koga je dotični potekao) i konačni proizvod je da ispadneš obična budala. Bedak. Ona bolna faza je otriježnjenje. Potom slijedi negacija; “ma ta se kreše za velike pare…” (tzv. šarskopinskodinaridska negacija) ili “ne, ne bih ovu nikad…” (tzv. demagoško-vjerujemtiononikad negacija).
Vitka crnka, sama,  metarsedamdeset, crna uska minica, uski, također crni, kratki korzet preko grudi (size: četiriipo, ako ne i pet), visoke pete i široke sunčane naočale s crvenim okvirom, vjerojatno više kao modni detalj, zabačene na glavu! Nekakav kaputić je držala preko desne podlaktice, a lijevom rukom  se pridržavala uz ogradu dok je silazila niz nekoliko drvenih stuba i približavala se oprezno šanku buffet-a. Čuo se samo Duško Jeličić – Dule, legenda domaće glazbe. S radija naravno; “sve se više  šiiri, šiiri, nigdere ni oblačića…”
Jednostavno da ne povjeruješ.

Otkud ovo ovdje? – Netko je pokvario moment retoričkim pitanjem.  Ja sam još bio u homosapienskoj fazi, na putu prema bedaku.

Što?

Što, što?

A ovo?! – pokazujem glavom, –a ništa.

Što ništa?, frende, ovo je sve samo ne ništa.

Daj tiho– neugodan postajem… Netko je zatim doživio otriježnjenje; – Jebemu selo!– . I još netko;

Da, jebate borisov! Ne mogu vjerovat! –Ma nekog čeka tu, stoposto.

A i taj je malo jači, kad ga ovdje čeka.

Ej, Duke, – dozivam glasno, – daj i meni isto što gospođica pije. – Glupa fora, ali ajde.

Crnka se okreće, nabacuje lagani osmijeh. Fora, čak je i nearogantna.

Ča, govoriš?- uzvraća poznati birtaš, kao da nije čuo. Crnka mu nešto govori, potom će on opet;

Ča žmuj vodi da ti prnesen?

Aaa-, zbunio me stari “očalinko”, –ma, može da, bitno da nema alkohola, tr znaš da ga ne podnosin. Zašto uvijek s Duketom okrećem na čakavštinu, vjerojatno me poslije sprda na taj račun. Pustimo sad to jer zadnje što bih tada očekivao je uslijedilo. Crnka ustaje s barske stolice i prilazi našem stolu. Što je sad ovo??!

Ti si meni odnekud poznat! – Gleda li to u mene, sve mi se nekako neugodno okrenuti.

Igraš  nogomet možda? Priupita.

Bemti, što je ovo, stvarno?

Ne igram. Ustvari igram, ali rekreativno. Mali nogomet. Jesi čula za Borac iz Garića?

Ne! Što nije Borac Bakar ili tako nešto? Hreljin?

Ej... Prekida netko. –Nemoj nas uspoređivat s tim amaterima!

Čekaj, čekaj. Upadam natrag u priču. Daj, sjedi tu. Gdje je neka stolica… Evo! Nego, što si ono rekla, da sam ti poznat…

Njega ti poznaju skoro svi u Garićima. Dodaje netko.

Daj ,ej… Pa nisu Garići – Donji Jugi. Ima tu ljudi! Navodno po zadnjem popisu njih 71! Nego… Ne slušaj ove, kako se ono zoveš? Nisi odavde? Kojim povodom ovdje? Je l’ treba možda vozit doma?

Hehe. Ne treba, ne. Ma čekam frendicu, tu živi nekoliko kuća gore. Nije još stigla doma, sad mi je javila da kasni. Pardon, ja sam Beti! Iz Rijeke sam.

Ja sam Robi. Pružam ruku. Ostali se predstavljaju također. Osoba A, B, C. (Ostavit ćemo ljude in cognito op.a.). Beti, još mi odzvanja. Kakvo je to ime?! Možda je Betty?!

Hoćete što popit, gdje je onaj konobar? Upita neočekivano.

-Hahh, da konobar?! Ovo nisam nikad čuo! Duke konobar! Ne treba, hvala. Idemo sad ća. Imamo neke karte za koncert Hladnog Piva u „Stereu“. Što ćeš ti popit? Nećeš tu vodu pit valjda!

Dukeeee! Dozivam „konobara“ i glasnije nego što je potrebno. A i Duško Jeličić se ne da, treba i njega nadglasati, „Beli , Cres i Lubenice“ trešte s muzičke linije. –Ajde reci brzo što ćeš popit!

-Ne znam, daj nešto kratko. Ima li možda Bailey’s?

Baileys??! Kakav j…i baileys, što ova misli gdje je! Ovo je boćarija bemti. –mislim u sebi –Teško! Odgovaram.

Nema bejlisa! Kakov bejlis. – Potcjenjivački odgovara Duke i nastavlja sporim korakom, s krpom u ruci,  prema stolu ispod televizije!

Nastavlja se / To be continued

  1. #1 by igor on December 22, 2011 - 11:20 am

    Znam ja nastavak: …i onda je svizac zamaotao čokoladu…

  2. #2 by hans on December 23, 2011 - 8:14 pm

    Dobar! Nekako mi je poznat taj Duke, da li on iz Darčelja?
    Ala požuri s nastavkom, pritišćem refresh svake 2 minute vec dva dana!

Comments are closed.