-Nastavak- (pročitaj prethodni članak prije ovog!)
10, ako ne i 15 godina čamimo u ovoj boćariji, unoseći u sebe najbolja istarska vina i vrhunska HR piva (znam da nisam nikog dignuo na ovu laž, ali ajde!!), brojimo punte u briškuli, galamimo, pametujemo, svađamo se, čudimo se, podrigujemo i da ne nabrajam dalje, a onda kad baš ne možeš ostati, navrati nekakva zalutala seks bomba, koja ne samo da te ne gleda s prijezirom, nego još i sjedne kraj tebe! Još ima i neku priču da me zna odnekud?! Life really sucks sometimes! Ma zapravo, to ne može biti istina. Glupo mi se sad tu štipat, vidjet će netko…
–Ma može jedan bambus, evo.
Nisam čuo što su ostali pričali, čini mi se da je „osoba B“ nešto dobacivala da ne stavljam u isti koš Gornje i Donje Juge. Hrpa pitanja, upadica, komentara… na koje je reakcija bio smiješak ili kratak odgovor; da, ne, sigurno, možda… Mene je baš kopkalo zašto ova misli da igram nogomet. Je li me zamijenila s Edinom Mujčinom? Je li to cura od nekog protivničkog igrača s kojim sam se svađao i naguravao u FuLiRi ligi? Je li to neki glupi ulet? Što je ovo, je li me to netko zaj…?
-Ne mogu se sjetiti- odgovara mi na ponovljeno pitanje odakle me zna?! Sigurno ne iz Lige prvaka! Izraz lica je govorio sve – taj bambus nije valjao ništa! Duke je znao tu i tamo velikodušno dati više vina, nego Coca-Cole.
Mi smo morali ići dalje. Drugi dio ekipe je čekao u gradu. Otkud nam uopće ove karte za koncert?! Nekakve sponzorske! Tko to još nas sponzorira?! Pa gdje baš večeras?!
Napustili smo buffet. Ja sam išao kući se presvući, ubaciti nešto u kljun pa za grad! Stao sam na kratko opet u boćariji da uzmem kutiju cigareta! Kad ono iznenađenje!
„Miss Sixty“ je još tamo!
Ne samo da je tamo, već čini mi se da ekipa sa šanka (seksistička gamad) nije štedila na novčaniku da je počasti. Rekao bih da se blago alkoholizirala.
–Ej Beti, još si tu.- U nedostatku duhovitijeg komentara, utvrđujem činjenično stanje.
–Ej… I ti isto. Što je s koncertom?- pita.
– Evo krećem, upravo. Iz ovih stopa! Što je s frendicom?
–Sad mi je javila, da će doći za možda sat vremena. Idem ja doma. Vrijedi li još ona ponuda za prijevoz?
– Ne, lijepo sam te bio pitao, pa si me odjebala, a sad…Ma može naravno, zezam te, idemo, kasnim.
Eto, opet sam izvisio. Sad moram voziti, a netko drugi će se iza naguravati s ovom u minici. Prednje sjedalo je ionako rezervirano za Š…ja, velik čovjek, zaglavio bi da ga idemo gurati iza u moju „sivu strijelu“. Već vidim zbunjene sretne dobitnike i njihov silom, kurtoazno zaustavljeni dječački osmijeh dok ulaze u auto!
–Glupo pitanje, ali ako hoćeš možeš s nama do „Sterea“, vjerujem da voliš „Hladno Pivo“!- Govorim dok krećemo s parkinga, vežući još pojas.
–Ma ne volim ih! Hvala na pozivu. Trebali bi mijenjati pjevača, nema neki glas!
–He-he, ma Mile je legenda! Ne možeš njega mijenjati.Kamo da te vozim?- Pričam dok tražim mobitel koji je počeo zvoniti.
Kissy, kissy...
– Vozi me do grada, molim te. A… Ako hoooćeš… nastavlja zagonetno, vrteći prstom kosu iza desnog uha – Možemo stati negdje usput… Negdje gdje je mračno…
-Moolim?! Mračno?! Gdje mi je mobitel, što tuli ovako sad? Mračno! Gdje je taj mobitel, đubre jedno pištavo. Tiruriruri-tiri-tiri… Bemti što je navalio. Tiruriruri-tiri-tiri… Poništi/odgodi. Što poništi? Odgodi?! Što je ovo??
Eto što je… Najobičnija budilica. Da. Evo, upravo je utekao natpis – “Alarm poništen”. Piljim u Sony Ericssona i slažem mozaik u glavi, što je istina, a što fikcija! Sve je fikcija, dakako. Osim koncerta, pa neki dan smo bili na tom koncertu! Kako se toga nisam sjetio dok sam kretao prema tamo. Tko je ova koka? Otkud je ona iznjedrila?
–Roberte, što je? – Javlja se i supruga iz nekog sna. – Kakav mrak? Što to pričaš?
–Ništa, pričat’ ću ti nakon posla. Spavaj.- Odgovaram i dižem se polako. Mlitav i nikakav. Prevaren!
Svitalo je dok je zvuk brusilica odzvanjao iz daljine, u škveru gdje radim! Prohladno je proljetno jutro! S noge na nogu, polako, kolega i ja dolazimo na „Liburniju“. Automatika pumpi fekalija ne radi! Zvao je jedan od mnogobrojnih šefova što ih imam. Hitno je, brod odlazi za dva dana.
Eto… Do prije sat i pol vremena, nudila mi se porno zvijezda, a sad sam, skoro pa doslovno, u govnima do grla! Klasične li ironije, tko visoko leti – eto gdje sleti! A nek’ mi netko objasni,povodom ovog leta u snovima, kako to da je da je ključna stvar – uvijek nedostižna! Kao Ptica Trkačica kojotu Đuri S. Zlikovskom (supergenijalcu).
Istu večer, nekolicina nas je u poznatoj boćariji. Kartamo na stolu u kutu, Domaći radio neumoljivo vrti zabavnu glazbu. Otpijao sam gutljaj „Starogpramena“ kada mi je škripa vratiju refleksno odvela pogled prema ulazu. Nisam se puno iznenadio kada sam vidio tko ulazi… Stanoviti Zlatić. Nimalo loš tip, ali… Pridržavao se lijevom rukom za ogradu dok je silazio niz nekoliko drvenih stuba. Zatim je zateturao do šanka, a nije dugo trebalo ni da dođe do našeg stola.
–Ča je Borac Garići! Će ki ča platit? …
#1 by hans on January 15, 2012 - 11:08 am
Svaka čast Danijela, samo tako naprid, lijepo si to napisala, a tebi Robi pohvale na izboru slike. 🙂
P.S. Ala, čeka se treći dio vec dva dana, ne možeš sad stat.
#2 by danijela on January 16, 2012 - 9:04 am
Ej, ovo si tako dobro napisao da mi je skoro žao što ti se to nije za stvarno dogodilo.
A Duke bi mogao razmisliti o sponzorstvu..
#3 by igor on January 16, 2012 - 10:56 am
E, što bi tu Mao Tse-tung rekao; treba naviti budilicu pet minuta kasnije i problem riješen.
#4 by seki on January 18, 2012 - 10:34 pm
ako te zanima nastavak priče,javi se,rado ću ti ga ispričati 😉
#5 by seki on January 18, 2012 - 10:36 pm
i još nešto….davnih dana sam tvrdio, da je mobitel izašao ravno iz pakla,ĐUBAR jedan !!!